Harutakijeva Kolibica

Harutakijeva Koliba,mirno mesto za pecanje,treniranje i ono najvaznije odmaranje.
Mesto na kom prosto dodjes ukoliko zelis da odmoris dusu nakon zesceg treniranja.
Okruzena prelepim dolinama i vodopadima.

Dok povetarac duva,Harutaki izlazi iz kuce da uzme nesto vode sa vodopada da bi mogao da spremi svoj rucak.
Uzima kofe stavlja na ramena i izlazi napolje.

Ulazi u kuću, a hladnoća ga odmah obuzima,a miris dima i sveže pale drva dočekuje ga na vratima. Zatvara vrata za sobom, osećajući toplinu doma kako ga obavija.

Njegova kuća bila je stara, ali udobna. Drveni pod škripao je pod njegovim koracima dok je prolazio hodnikom prema dnevnoj sobi. Njegova misija bila je jednostavna - ložiti vatru. Otvorio je vrata kamina i pogledao u tamnu prazninu.

Svetlost plamenova bila je dobrodošla promena u tišini koja je vladala u sobi. Uzima komade suvog drveta i pažljivo ih postavlja na dno kamina. Pored njih slaže nekoliko novina kako bi zapalio prvu vatru. Zamišljeno gleda u plamen koji se polako rađa, izrasta iz sjene i baca toplu svetlost po prostoriji.

Dok vatra raste, prostorija se pretvara u topao, ugodan kutak. On zatim dodaje veće komade drva, čujući pucketanje plamenova i miris dima kako ispunjava prostor. Sjeda pored kamina, opušta se i promatra ples plamenova. Toplina počinje prožimati svaki deo njegovog tela, a hladnoća noći postaje daleko sećanje

U tom trenutku, uz vrištanje vjetra izvan prozora, osjeća se sigurno i zaštićeno. Vatra postaje više od izvora toplote - postaje srce doma, svetionik u noći koji otklanja tminu i donosi toplinu. Njegova kuća sada diše s njim, deli s njim trenutak spokoja dok gledaju plamenove kako plešu u tihom ritmu života.

Dok je gledao u plamenove, osjećao je duboki mir u svom srcu. Sjećanja na hladnu vanjsku noć postajala su sve udaljenija, zamijenjena toplinom i svjetlošću unutar njegovog doma. Vatra je postala svjetionik koji mu je pokazivao put kroz tamu.

Dok je gledao u plamenove, osjećao je duboki mir u svom srcu. Sjećanja na hladnu vanjsku noć postajala su sve udaljenija, zamijenjena toplinom i svjetlošću unutar njegovog doma. Vatra je postala svjetionik koji mu je pokazivao put kroz tamu.

Njegove misli lutale su dok je uživao u toplini kamina. Sjećao se svih trenutaka dijeljenja s familijom i prijateljima, smeha koji je odjekivao ovom prostorijom, ali i trenutaka tišine koji su mu pružali spokoj. Ova vatra bila je više od plamena, bila je simbol njegove kolibe, mjesta gde je pronalazio utehu i sigurnost.

Spremanje drva pored kamina, paljenje vatre i promatranje plamenova bili su rituali koji su mu donosili mir. Sada, u ovom trenutku, osjećao je zahvalnost za svoju kolibu i sve trenutke koji su ga ispunjavali životom.

U tišini vlastitog doma, shvatio je da ponekad jednostavne radnje poput loženja vatre mogu imati dublje značenje. Osećaj povezanosti s prostorom u kojem je stvarao svoje uspomene dao mu je snagu i mir.

I tako dok je sedeo pored vatre,seti se silnog ramena koji je pojeo.
Ispovrati se ispred i vrati se unutra,legne pored kreveta i zaspe.