Akirova Koliba

Na prvi pogled i nije nešto...Mala koliba na kraju sela koji je poznat po uzgoju različitih cajeva. Breme vremena je učinilo svoje i nema neki specijalan izgled ali prolaznici iz nje kao i svake druge kolibe mogu osjetiti veoma prijatne mirise i arome različitih kombinacija ljekovitog i aromatskog bilja od kojeg se pravi čaj. 

Nikada ne sudi knjigu po koricama! - Akiro i njegova porodica koja ga je usvojila vrlo često primaju putnike koji svrate na odmor i caj pa nekada i prenociste.

Svaki prozor ove kuce je ukrasen sa razlicitim aromatskim biljkama, dok u unutrasnjosti kuce svaki gost moze pogledati razlicit asortiman ljekovitog bilja koje se naravno koristi u kombinaciji sa aromatskim u pripravci cajeva. Sve u svemu jedna mala koliba koja je puna tople energije i gostoprimstva naravno uz obavezu da se proba caj kada se prvi put odsjedne ovdje!

Dan kao i svaki drugi!

Veoma rano budjenje uz crvkut ptica tik uz izlazak sunca, ono sto je Akiro naucio od svoje nove porodice je da je jutarnji caj uz bliske ljude nesto sto nema cijene. Iako se ne sjeca svoje bioloske porodice ovu novu Akrio je prihvatio kao biolosku jer su mu pokazali pravu porodicnu ljubav!

"Hmmm danas bi mogao meditirati uz caj od hibiskusa!" se motalo po Akirovoj glavi pa je to i izgovorio.
Specificno je sto Akrio nije bio veliki ljubitelj te arome pa se i porodica nasmijala na njegovu izjavu.

I on je to znao ali radeci nesto sto je van njegove komfort zone je nacin da se osnazi um, to je bio njegov cilj, uz pravilan trening i fizicki i mentalni je jedini nacin i put kojim on mora da ide da bi ostvario svoj san.

"Moram otkriti tajnu svojih bioloskih roditelja!" - to je bila glavna recenica njegovih mentalnih treninga.
Njegov cilj, koji je odlucio da kada bude dovoljno sazrio mentalno i fizicki, da se zeli iz sela otisnuti kao brod na pucinu u potrazi za istinom.

Ali ne zaboraviti da je naravno i svaka vecer je bila bolja od prijasnje pogotovo kada su tu bili neki gosti jer je tada nena Sawa iznosila svoje posebne kombinacije cajeva specijalno za goste, u kojima su svi uzivali a ne samo gosti.

Akiro je razmisljao o tome kako nije dugo odmorio u vrtu ove male kolibe i jednostavno uzeo slobodan dan od svih obaveza i posvetio se sebi.

"Ne znam gdje glavom udaram nekad, mislim da mi treba jedan dan ili mozda dva..." - premišljao se Akiro da se malo zatvori u vrtu svoje kolibe i provede vrijeme meditirajuci.

Nakon odredjenog vremena mu dolazi misao da je mozda bas u tom trenutku nestalo caja u Chai Oazi te on hitro ustaje, sprema se, i pakuje nekoliko kesica caja da ponese u Chai Oazu. "Joj pa sta ako su ostali bez caja!....." - razmisljao je Akiro dok se spremio i zurio da krene u Chai Oazu.

Oblacan dan, dosadan jednostavno!

Atmosfera u zraku je bila pa tako receno ljigava. Sunce je jedva prodiralo kroz oblake od samog jutra. Akiro tokom ovakvog dana i nije imao neku motivaciju da meditira. Jutro i podne je proveo izlezavajuci se i troseci vrijeme na manje bitne stvari od onih na koje je trebao da se fokusira na dnevnoj bazi.

Akrio je oko pola 3-pola 4 lezao u vrtu i gledao u oblacno nebo pokusavajuci da nadje tracak motivacije odnosno momenat kada sunce probija oblake, onda kao da mu se sijalica upalila iznad glave, "Ma sta ja radim od sebe?!" viknuo je toliko da su vjerovatno i obliznje komsije mogle da cuju. "Nema smisla ovako, ako nece sunce samo, ja cu ga napraviti i sam sebe motivirati!" rekao je sam sebi odlucno kao da je ocitavao lekciju o lenjivosti sam sebi.



Ovo se rijetko desavalo ali od danas kao da je nova vatra u njegovoj dusi i spreman je da sam sebe motivise kroz tmurne oblake, o tome je i razmisljao kako bi mu danas sutra dobro pomoglo i u ostaim sferama zivota.

"Hajmo Akiro digni se!", naredio je sam sebi, stipnuo za obraz i uzeo papiric da zapise sta treba odraditi danas. Nakon sto je popisao vecinu nebitnih stvari ostala je ona njemu veoma bitna a to je da ode provjeriti i napuniti Chai Oazu ako treba ponovo i ako je nestalo caja, kao i meditacija prije samog spavanja vecer.

Skrivam se u senci, osećam ritam grada. Osluškujem sumnjive korake i stvaram iluziju nepostojanja. Razmišljam o brzim udarcima i nevidljivim izazovima.