Otpad Kumishiki

Yashin je stigao do ivice sela, gde se nalazio otpad. Na hrpama su se mogle naći stare medalje, katane, kunai i ratno ordenje, odbačeni predmeti s pričama iz prošlosti. Robot, čuvar otpada, spaljivao je višak smeća, držeći prostor urednim. Yashin se popeo na mali brežuljak, odakle je posmatrao zalazak sunca, uživajući u miru ovog neobičnog mesta.

Yashin je polako hodao ka ivici sela, vođen radoznalošću i pričama o neobičnom otpadu smeštenom tamo. Kako se približavao, miris metala i spaljenog otpada postajao je intenzivniji. Otpad je bio poznat kao mesto gde završavaju svi predmeti koje su ljudi odbacili, ali je bilo i nešto posebno u vezi s njim – priče o starim medaljama, katana, kunai noževima i ratnim ordenjima.

Stigavši na otpad, Yashin je odmah primetio organizovanu haotičnost. Gomile predmeta bile su razbacane unaokolo, ali svaka je imala svoju priču, svoju istoriju. Među gomilama su se mogle naći katane s ogrebotinama od starih bitaka, kunai noževi koji su nekada bili deo opreme hrabrih ninji, i medalje koje su nekada krasile ponosne grudi ratnika.

Yashin je hodao među gomilama, pažljivo pregledavajući predmete. Njegov pogled zaustavio se na staroj medalji, prekrivenoj prljavštinom i hrđom. Polako ju je podigao, prstima prešao preko njenih izbledelih rubova, zamišljajući priče koje su stajale iza tog komadića metala. Bilo je nešto dirljivo u tim starim predmetima – oni su bili svedoci prošlosti, čuvari uspomena koje su ljudi možda želeli da zaborave, ali su ipak ostale.

Dok je Yashin hodao dalje, njegovo pažnju privukla je katana koja je bila delimično zakopana u hrpi starog drveta i metala. Izvukao ju je i primetio kako je, uprkos očitim znakovima starosti, oštrica još uvek sjajila pod suncem. Osetio je težinu katane u svojoj ruci, sećajući se lekcija koje je učio o poštovanju oružja i veštine koja je potrebna da bi se njime baratalo.

Svetlost je počela da bledi dok je sunce zalazilo. Yashin je podigao pogled ka brežuljku i odlučio da se popne gore. S vrha brežuljka mogao je videti kako se sunce spušta iza horizonta, bojajući nebo u nijanse narandžaste, crvene i ljubičaste. Bio je to spektakl boja i svetlosti, kontrastan haosu otpada ispod njega. Ovaj trenutak tišine i lepote bio je u savršenom skladu sa težinom predmeta koji su ležali ispod.

Jamisumi je hodao tako dok nije došao do nekog zamračenog i opustošenog djela koji nikad nije vidio. Velike gomile otpada koje su formirale brda izoštrena pažljivo od strane sunca dok je šetao okola sa sladoledom u ruci. Metal ispod njega pravio je olujan klepek doj je gazio nad njime svojim cipelama i obzervisao okolinu....dostojno među otpadom bile su mnoge vrste starih rekvizita ,mačeva,kunai-a koji su borci bacali kad bi zarđali,a onda bi ih robot spalio i tako bi oni skroz nestali i pretvorili se u pepeo.

U svom hodanju primjetio je hrpu otpada koja je podsjećala na djelove oklopa,što je dalo Rikutu ideju da provede svoje vrijeme. Polako je dovršio sladoled i ispustio kornet među hrpu metala,laganim potezom protrljao je ruke i podigao jedan ogromni komad metala,polako sklapajući dio za djelom kao djete koje pravi snješka u rano jutro zime,kada je snjeg svjež i mekan. Za ovaj projekat koristio je bilo koji metal koji je mogao da pronađe u hrpi,bilo da je tamo neka obična cijev ili crijep krova nije bilo bitno.

Polako skulptura koju je Rikuto pravio dolazila je u svoju formu kako u je završavao. Lagano je dizao metal sa poda i popunjavao svoju skulpturu. Postavio je zardđali mač sa poda i dodao ga na skulpturu tako da doda malo kreativnosti.
Uskoro skulptura je bila završena,predstavljajući veliki oklop visok dva metra,držeći mač u ruci a oklop sa druge ruke predstavljao je štit.

Nije znao koliko dugo će biti prije nego što ogroman robot zapali metal ali i dalje je bio ponosan na svoju kreaciju.

Sa završetkom svog projekta sjeo je na brdo otpada koje se prostiralo viskiko,davajući mu pun pogled deponije dok je gledao zalazak sunca,kako je bilo lijepo. Sunce se polako počelo spuštati dole,a mjesec polako počeo preuzimati nebo svojim sjajem,izgledajući kao veliko parče sira. Tako on sjedio nekih petneastak minuta,zadubljen u najdublje djelove svog uma dok ga zvuk otpada kako klizi niz brdo i udara tlo nijeprobudio. Sa malim uzdahom ustao je sa otpada i sputio se dole,gledajući u svoj projekat posednji put te je izašao iz deponije.