Leži na ivici guste močvare, sakriveno među brdima prekrivenim večitom maglom. Kuće su izgrađene od vlažnog drveta i trske, a krošnje drveća oko sela stvaraju mračnu i klaustrofobičnu atmosferu. Meštani su povučeni i nepoverljivi prema strancima, ali često pričaju priče o drevnom čudovištu koje spava u vodi. Ribe iz obližnjih močvara su glavni izvor hrane, ali mnogi veruju da su te vode uklete. Na trgu sela stoji stari kamen s urezanim simbolima, za koji se priča da je pečat koji čuva selo od Isobuove moći. Atmosfera je tiha, ali ispunjena napetim šapatima.

Kuroya je stao na ulazu u selo, posmatrajući kako gusti slojevi magle klize između kuća od trske, dok vlažan miris močvare ispunjava vazduh. Njegov pogled kratko je prešao preko trga, zadržavajući se na starom kamenu s urezanim simbolima. Napetost je bila opipljiva, ali Kuroya je delovao potpuno smireno, kao da ga ništa u ovom zlokobnom okruženju ne može iznenaditi.

“Stigli smo,” rekao je tiho, gotovo odsutno, dok mu se pogled vratio ka Akai. “Prema informacijama koje sam uspeo da prikupim, jedna od repatih zveri trebalo bi da se nalazi ovde negde, ili barem blizu ovog mesta. Ovi meštani znaju više nego što pokazuju, to je sigurno. Ali neće biti lako doći do njihovih tajni.”

Napravio je korak napred, kratko osvrćući selo pre nego što je nastavio. “Ti ćeš razgovarati s njima. Imaš taj način da ljude opustiš i privučeš, koristi to. Raspričaj ih, ubedi ih da nam kažu šta znaju. Nećemo moći da krenemo dalje dok ne dobijemo odgovore.”

Njegov ton je bio miran, ali odlučan, kao da je ovo samo još jedna etapa u dugom putovanju koje mu je odavno prestalo biti izazov. Posmatrao je Akai, čekajući da vidi kako će reagovati, iako je duboko u sebi već znao da će ona biti dorasla zadatku. “Ne otkrivaj previše, ali im daj razloga da poveruju da možeš da im pomogneš… ili da im pretiš, ako je potrebno.” Dodao je hladno, sa blagim nagoveštajem osmeha.

Zatim se povukao korak unazad, sklanjajući se iz njenog vidnog polja, ostavljajući je da preuzme inicijativu.

Koraci su nam bili tihi dok smo lagano prilazili nekom selu. Vlažna, skoro opipljiva magla obavijala je drvene kuće, stvarajući utisak da je cijelo mjesto zarobljeno u nekom drevnom snu. Pogledala sam oko sebe, osjećajući kako tišina sela odzvanja u mojoj glavi. Sve je djelovalo napeto, kao da samo selo diše sa strahom svojih stanovnika. Gospodin, kome jos ni ime ne znam, stao je nekoliko metara ispred mene, zadržavajući pogled na starom kamenom trgu koji je stajao nedaleko od nas. Njegov glas probio je tišinu. Kratko i jasno dao mi je upute, sta i kako da radim, klimnula sam glavom stežući šake da smirim sopstvenu napetost i odgovorila

„Jasno.“  
rekla sam kratko i jasno

...

Njegove oči pratile su me još nekoliko trenutaka prije nego što se okrenuo, pogledao me je preko ramena, i hladano ali smireno zakoračio naprijed nestajući u gustoj magli. Udahnula sam duboko i okrenula se ka trgu odlucivsi da se prvo tamo zaputim. Nije bilo vremena za gubljenje, dok sam koračala naprijed osjećala sam poglede mještana koji su se krili iza prozora svojih kuća. Srce mi je ubrzano kucalo, ali držala sam korak čvrstim i sigurnim.
...
Kako sam zakoracila na trg, osjetila sam neprijatnu atmosferu medjutim, sigurnim korakom prišla sam grupi ljudi. Taman kad su me njihovi pogledi odmjerili od glave do pete smireno podigla sam ruku u znak pozdrava.  

"Pozdrav,"
započela sam glasom dovoljno čvrstim da ga svi čuju, ali smirenim cisto da ne izazovem nelagodu

Na trenutak, učinilo mi se da su moje riječi njima usle na jedno uvo a na drugo izašle. Njihovi pogledi su bili prazni, ali nisam odustajala. Ispravila sam ramena i podigla glavu, odlučna da doprem do njih.

"Razumijem da vas je život naučio da ne vjerujete svakome ko naiđe, ja prva ne bih"
nastavila sam glasom u kojem je sada bilo više dosta vise odlučnosti

"Ali dozvolite mi da dokažem svoje namjere djelima, a ne riječima. Nisam samo prolaznik koji traži informacije. Suočila sam se sa ovakvim stvarima prije, i svaki put sam dala sve od sebe da zaštitim one koji su mi se obratili za pomoć. Vi ste ključ za ovo selo, za vašu sigurnost i sigurnost cijelog sela. Vi poznajete ovo selo i vi ste vidjeli ono što ja još nisam. Zato zajedno možemo stati na kraj ovoj prijetnji. Da li zaista želite da ovo mjesto, vaš dom, i dalje živi u strahu? Ili ćete mi pomoći da ga zaštitimo, da ga vratimo u mir kakav zaslužujete?"  
zastala sam, omogućivši im trenutak da procesuiraju moje riječi

Napravila još jedan korak naprijed, pazeći da ostanem na pristojnoj udaljenosti, tada sam dodala mirnijim, ali ozbiljnijim tonom

"Svaki trenutak koji izgubimo može značiti još jedan život u opasnosti. I ja ne želim da vi, ili neko od vaših bližnjih, osjetite gubitak zbog nečega što smo zajedno mogli spriječiti...Razumijem vaš strah,"
nastavila sam, spuštajući ton glasa, dodajući mu neku dozu topline sa nadom da cu doprijeti do barem jedne osobe

"Strah od nepoznatog, strah od nove opasnosti, od ponovnog bola, razumijem vas. Ali ponekad, u najtežim trenucima, jedino što nam preostaje jeste da vjerujemo, makar i na trenutak onima koji su spremni da nam pomognu."  
rekla sam i smireno napravila jos jedan korak blize

Stajala sam mirno i nadala sam da cu cuti makar jedan glas, ali niko nije izustio ni rijec. U ovom trenutku jedino sto sam mogla učiniti bilo je čekati da im moje riječi dopru do srca, zato sam i nastavila trudeci se jos jace i rekla

"A vaša djeca, vaši domovi, sve sto ste gradili godinama... Zar to nije vrijedno rizika? Nisam ovde zbog vlastite koristi niti da vam uzmem bilo šta. Ovdje sam da zajedno obijezbidimo ono sto zasluzujete, a to je normalan život sa osjećajem sigurnosti i slobode. Ako me pustite da pomognem, učiniću sve što mogu da ovo selo ponovo postane sigurno. Sve se mozemo dogovoriti, napraviti bili kakvu vrstu kompromisa, sve moze samo mi dajte priliku."  
prepreka između mene i njihovog povjerenja bila je velika ali bila sam spremna da je pređem, medjutim sada je sve zavisilo od njihove volje da saradjuju