Dok sam stajao na pločniku, osećao sam kako se svaki mišić u telu smiruje, dok mi um ostaje oštar, budan. Pogled mi je lutao po okolini, prelazio preko gustih krošnji i oštrih senki koje je bacalo sunce. Ovo mesto je izgledalo mirno, ali znao sam bolje,svet nikada nije zaista tih.
Vratio sam se unutra, zatvorivši vrata iza sebe, ostavljajući sve napolju. Uzeo sam stari bokal sa vodom sa stola, sipao sebi čašu i popio je u jednom gutljaju. Osećaj osveženja prošao je kroz mene, kao da je uklonio svu napetost koja se gomilala tokom dana. Voda je bila hladna, baš onako kako mi je trebalo.
Stavio sam čašu na sto, pa se bacio na fotelju pored prozora.
Seo sam unazad, ispružio noge i uzeo knjigu koja je ležala na stolu. Držao sam je u rukama, ali nisam odmah počeo da čitam. Gledao sam kroz prozor, na tišinu koja je bila gotovo opipljiva. Sunce je polako zalazilo, a zlatna svetlost je obasjavala prostoriju.
Knjiga je bila stara, ali mudrost koja je bila unutar nje je bila bezvremenska. Otvorio sam je na mestu gde sam stao prethodno, fokusirajući se na reči. Svaka stranica bila je kao klasična pesma koju sam učio napamet.