Ninja World

Powered by Forumotion™

Započni avanturu!
Stvori legendarnog karaktera kog će igrači pamtiti godinama i postani najjači ninja u igri.
Tvoja avantura počinje sada!


RegisterJoin Discord
Ninja WorldLog in
new_releasesView posts since last visit account_boxView your posts chat_bubble_outlineView unanswered posts done_allassessment Top Users of the Dayassistant_photoTop Users of the Game deleteDelete Cookies

Kimura - kuća

Kimura - kuća Dbdf41eeae398444687a611e3827b056
Malo izdvojena od centra sela, nalazi se skromna drvena kućica, čiji izgled odražava jednostavnost i spokoj. Okružena visokim drvećem, kuća se stapa s prirodom. Ispred nje prostire se mali pločnik, pažljivo okružen raznim biljkama koje svojim mirisima i bojama donose osećaj harmonije i tišine.Odmah pored vrata nalazi se drvena stolica, savršena za trenutke predaha ili posmatranje prirode. 

Izašao sam iz topline svog doma s jasnom namerom da posvetim jutro treningu uma. Vazduh je bio svež, a blagi povetarac nežno mi je prolazio kroz kosu dok sam seo na drvenu stolicu pored vrata. U rukama sam držao knjigu, staru i pohabanu, ali punu mudrosti. Počeo sam pažljivo da čitam, stranicu po stranicu, fokusirajući se na lekcije o strategiji, filozofiji i unutrašnjoj snazi. Svaka rečenica bila je prilika da se zamislim i analiziram razumevanje sveta oko sebe.

Sunce je polako napredovalo na nebu, dok su se ptice u krošnjama smenjivale u svojim pesmama. Knjiga mi je pružala spokoj, ali i izazov, podstičući moj um da raste i jača. Nakon nekoliko sati čitanja i razmišljanja, vratio sam se unutra, ispunjen osećajem postignuća.

Ostatak dana proveo sam u opuštenom ritmu. Uz poneku cigaru, koja je dodatno smirivala moje misli, razmišljao sam o pročitanom i planirao korake za sutra. Obavio sam nekoliko rutinskih zadataka u kući, pospremio stvari, pripremio jednostavan obrok i završio sitnice koje su čekale moju pažnju.

Noć je bila tiha, obavijena hladnoćom koja se uvlačila u svaki kutak. Sedeo sam kraj prozora, cigara mi je polako dogorevala među prstima, a pogled mi je lutao po tamnoj šumi koja je okruživala moj dom. Mesec je sijao visoko na nebu, obasjavajući tlo srebrnom svetlošću.

Ovo mesto... Oduvek sam bio ovde. Ne zato što sam želeo, već zato što sam morao. Tišina ovog kraja nije bila samo mir, bila je oštrica, podsećanje na to da svet nikada ne prestaje da traži slabost. Ali ja nisam slab. Ovde, daleko od očiju drugih, gradio sam sebe, korak po korak, kao mač koji se oštri vatrom i udarcima.

Ugasio sam cigaru i prišao stolu. Papir je bio prazan, ali to me nije brinulo. Planove nisam morao zapisivati,svaki korak, svaki potez već je bio uklesan u mom umu.Dok sam gasio lampu, osmehnuo sam se,spoljni svet možda ne zna moje ime, ali jednog dana,znaće. Ovde, u toj tišini, postajem legenda.

Noć se uvukla dublje, a hladnoća je postajala sve oštrija, ali meni to nije smetalo. Navikao sam na te uslove. Tišina je bila moj saveznik, a hladnoća samo još jedan test. Ležao sam na prostom krevetu, zureći u plafon obasjan mesečinom koja je kroz prozor crtala blede tragove na drvenim zidovima.

U glavi su mi se ređale misli. Ne o prošlosti, ona mi više ništa nije značila,već o budućnosti. San? Možda. Ili samo cilj ka kojem idem, bez ikakvih iluzija o jednostavnosti. Na ovom putu nema mesta za slabost, niti za izgovore.

Kad je jutro stiglo, nije bilo melodramatičnih zora. Samo su prvi zraci sunca osvetlili drveće ispred mog doma. Ustao sam, oblačeći jednostavnu opremu, i izašao napolje.Nije bilo nikoga. Samo ja, tišina i vežbe koje su me čekale.

Dok sam vežbao, znoj je počeo da mi curi niz čelo, ali ruke nisu zastajale. Svaki potez bio je precizan, svaka vežba tačno određena. Ovo nije bilo samo telo koje trenira,ovo je bio um, koji je učio da ne popušta. Svaki udarac i svaki zamah imali su svoju svrhu,pripremiti me za dan kada će me izazvati svet.Kada sam završio, stajao sam na pločniku ispred kuće, dišući duboko.

Dok sam stajao na pločniku, osećao sam kako se svaki mišić u telu smiruje, dok mi um ostaje oštar, budan. Pogled mi je lutao po okolini, prelazio preko gustih krošnji i oštrih senki koje je bacalo sunce. Ovo mesto je izgledalo mirno, ali znao sam bolje,svet nikada nije zaista tih.

Vratio sam se unutra, zatvorivši vrata iza sebe, ostavljajući sve napolju. Uzeo sam stari bokal sa vodom sa stola, sipao sebi čašu i popio je u jednom gutljaju. Osećaj osveženja prošao je kroz mene, kao da je uklonio svu napetost koja se gomilala tokom dana. Voda je bila hladna, baš onako kako mi je trebalo.
Stavio sam čašu na sto, pa se bacio na fotelju pored prozora. 

Seo sam unazad, ispružio noge i uzeo knjigu koja je ležala na stolu. Držao sam je u rukama, ali nisam odmah počeo da čitam. Gledao sam kroz prozor, na tišinu koja je bila gotovo opipljiva. Sunce je polako zalazilo, a zlatna svetlost je obasjavala prostoriju.

Knjiga je bila stara, ali mudrost koja je bila unutar nje je bila bezvremenska. Otvorio sam je na mestu gde sam stao prethodno, fokusirajući se na reči. Svaka stranica bila je kao klasična pesma koju sam učio napamet.