Bila sam u čudu kada mi je Akai rekla da se nađemo u napuštenoj gostionici.. ipak sam imala pravo što se tiče lošeg osjećaja u stomaku. Ne znam šta želi da mi izjavi i trenutno sam u velikoj nesigurnosti.
Gostionica je u jako zabačenom mjestu i još spolja izgleda kao da niko nije godinama zakoračio u nju. Imala je zastarjeli i otrcan izgled, sva u kamenu i sa nestabilnim krovom. Osjetila sam veliku tugu kada sam se uhvatila za bravu, iz razloga što ne volim da ulazim u napuštene kuće i zgrade, uvijek me obiđe jeza. Kada samo pomislim koliko uspomena takav objekat može sadržati, prođe tuga kroz mene.
Hvatam se za bravu i ulazim unutra. Iznutra je izgledala još depresivnije i mračnije, ali jedina stvar koja je svijetlila tu je bila Akai koja me je čekala ovdje.
Samo sam se brinula šta li će mi reći a da je bilo toliko važno, da bi mi to izjavila na ovakvom mjestu..
Akai! Tu si! Kako mi je drago što te vidim! Reci mi kakvo je ovo mjesto? Šta je bilo toliko važno da si me dovela ovdje samo da mi to izjaviš?