⛩ Ranč "Cartier"

Tomohiro je sa poštovanjem i pažnjom prilazio svom dedi, starom i mudrom gospodinu koji je bio glava porodice Cartier. Dedina radna soba bila je preplavljena sećanjima na prošlost – fotografijama, starim nakitom i knjigama koje su pričale priču o generacijama posvećenih zanatlija.

Tomohiro je ušao tiho, noseći s njim kutiju sa delikatno izrađenim komadima nakita koji su čekali dedinu procenu. Dedine oči, iako umorne, sijale su mudrošću i iskustvom. Uz blagi osmeh, pozvao je unuka da sedne pored njega.

Ispred njega su se nalazili dragoceni komadi – dijamantske ogrlice, prstenje ukrašeno safirima i smaragdima, narukvice s delikatnim zlatnim i srebrnim filigranom. Svaki komad je bio pažljivo očišćen i pregledan pre nego što bi ga složio u baršunastu kutiju. S lakoćom i veštinom, Tomohiro je polirao kamenje, brišući svaku mrlju dok nije blistalo savršenim sjajem i bilo spremno za transport.

"Tomohiro, moj dečače, šta si nam danas doneo? Vidim koliko si nestrpljiv da mi pokažeš, takav sam i ja bio kada sam svoje radove pokazivao svom djedu." upitao je djed, glasom punim ljubavi i ponosa.

"Pripremio sam nekoliko komada za tvoju procenu," odgovorio je Tomohiro, pažljivo otvarajući kutiju i izlažući njen sadržaj na radni sto.

Dok je deda pregledavao svaki komad, Tomohiro je strpljivo objašnjavao inspiraciju i tehniku iza svakog dela. Njegove reči bile su pune poštovanja prema dedinom znanju, a svaki pokret ruku odavao je koliko mu znači dedino mišljenje.

Deda je povremeno zastajao, podižući komade prema svetlu, ispitujući svaki detalj. Ponekad bi se nagnuo prema Tomohiru, dajući mu savet ili ukazujući na sitne korekcije koje bi mogle poboljšati savršenstvo komada.

Zar je moguće da neko nije čuo za familiju Cartier, mislim biznis još nije toliko procvjetao kroz generacije ali očigledno su još postojali ljudi koji nisu znali šta znači biti član porodice Cartier. Uhvatio je djeda za leđa, okrenuo ga lagano prema nepoznatom mladiću govoreći - "Ako ti treba bilo kakva vrsta nakita...ovdje ćeš pronaći najbolje! Radimo sve isto generacijama i samo najbolji komadi idu na tržište tako da je kvaliteta zagarantovanaaaa!"

Potom je lagano pružio ruku prema nepaznatom maldiću - "Ja sam najmlađi član familije, Tomohiro Cartier! A tiii? ... i ajdee malo nabaci taj osmjeh nemoj da si mršt"

Hmm na prvi dodir osjetio je veoma hladnu energiju. Ali ovo je bila idealna prilika da uradi nešto opuštenije i malo povučene prirode bez puno šljašta sa većom količinom ekeselencije.

"Hmmm dozvoli samo jedan trenutak, sada se moram maksimalno skoncentrisati!!!" - pregledao ga je od glave do pete, uzeo metar premjerio obim njegovog vrata i zglobova na ruci, zatim malo pročavrljao sa djedom i pregledao po policama uzviknuvši - "EVO GA! ... znam šta tebi treba, neki srebreni lančić sa detaljima azurita. To je dragulj koji definitivnoooo ide uz tvoju auru prijatelju."

Dok je držao malu drvenu kutiju iza leđa pogledao je mladog posjetioca direktno u oči.

Pogledao je govor njegovo tjela kako bi pokušao uočiti neku reakciju. Da li je to zadovoljstvo? Ili ne? Pitao je sam sebe. Znao je da ne može puno da mozga nego da mora ići sa svojim prvim osjećajem - "Ovo bi odlično komplimentovalo tvoju auru prijatelju!"

Gledajući momka koji je upravo ispustio malo svoje energije na površinu nakon što je probao narukvicu, Tomohiro je odlučio da je bio red i da mu pokaže na najbolji način zašto bi mu dobro stajala ova narukvica.

Zatvorio je oči i u momentu se pretvorio u kopiju mladića koji se nalazio ispred njega samo bez narukvice koja je krasila njegov zglob na ruci.

#card14

Nije se obazirao na bilo kakvu eventualnu pretnju od strane nepoznatog mladića i istinski je pokušavao da utopi svoj prvi komad nekom, jer bi to njemu doprinjelo u vidu velikog poštovanja od ostalih iskunih članova familije. Pa bi u jednu ruku i njegovo ime poraslo jer se neko odlučio da nosi jedan od Tomohirovih komada.

U isčekivanju da čuje pozitivan odgovor sa suportne strane pognuo je glavu i dalje u onom 'Ta-daa' momentu transformacije. Zatvorenih očiju je progovorio - "Ti bi bio prvi koji bi na sebi imao jedan dio moje mašte! Da si takav komad tražio kod nekog starijeg i iskusnijeg člana porodice vjerovatno bi te koštao oko 15-20 hiljada ryoa."

Čuo se blagi osmeh u njegovom glasu - "Aliiii pošto si ti prvi jubilarni kupac sa mojim pečatom, dobiti ćeš je besplatno ali očekujem da na svojim pustolovinama uputiš ljude kojima treba dobar i skup nakit prema meni!"

Potom je otvorio oči, blago se začudio kada je vidio upaljen sharingan i pružio ruku.

Tišinu i oštrinu u njegovim očima je prekinuo gromoglasan smijeh koji je ispunio čitavu radionicu i malo trznuo djeda koji se nalazio nekih pola metra od nepoznatog mladića. U momentu kada je čuo i vidio šta je ispred njega, vreća od 30 hiljada.... Nije mogao da vjeruje pa je u momentu dok su se još rukovali poskočio.

Zatim je laganom gestom pokazao mladom pustolovcu da se opusti u toplom kutku ranča pored kamina, te dodao - "Mislim da imam jedan madrac viška za tebe, neće ti trebati tatami. Slobodno prespavaj a dok se još nismo izmorili mogu ti pokazati par svojih komada koje još ni moj mentor nije vidio!"

Nakon što je polako zajedno sa djedom zatvorio radnju izvadio je jednu bocu sakea koju je držao ispod svoga kreveta.

Nasmijao se dok je točio, nakon čega je izvadio tri kutije koje su stajale u malom sanduku koji je bio pod ključem tik ispod stola

Pokušavajući da primjeti koji mu se najviše dopada uočava u momentu da mladog gosta privlači crni dragulj. Lagano kroz smijeh govoreći - "Hahaha..pa ni manje ni više nego oniks, veoma čudan dragulj zar ne?"

Kada je dobio pitanje od kuda nabavljaju dragulje malo je zastao, pogledao oko sebe i u svoga djeda koji već polako tonuo u san. Nakon par momenata promišljanja nije osjetio nikakvu lošu namjeru od strane svog prvog kupca pa je i podjelio svoju tajnu sa njim.

Pratio je njegov govor tijela i način na koji ga pomno sluša. Pitanje i konstatacija su ga malo začudile jer je bilo očigledno da je ovaj mladić veoma učen.

Pa ga je pogledao direktno u njegove zjenice - "A ti prijatelju...čuo sam za tvoj klan kroz priče svojih starijih članova obitelji mada ovo je prvi put da uživo imam kontakt sa nekim ko ima to što posjeduješ ti." - gestikulacijom ukazujući na njegove oči

Nakon što je mladić otrkio par tajni o sebi, svom sharinganu i moćima koje specijalizuje, Tomohiro je uočio pravi momenat da okrene konverzaciju malo na šaljivu stranu.

Odvalio se grohotim smjehom u iščekivanju reakcije gosta.

"RICE CAKE" ... onako u čudu ga je pogledao direktno u oči, zastao pa se potom lagano osmjehnuo na njegov odgovor

"Pa tebi baš to dobro ide hahahahahahahahah, da rice cake je u pitanju"

Nazdravio je čašicom sakea upadajući u još dublji smjeh

Nakon što je obavio sve i uvjerio se da je gost siguran i lijepo se odmara. Tomohiro je zapakovao svoje stvari i spremio se na malu ekspediciju. Bilo je vreme da vidi nove pejzaže i proširi dodatno svoje vidike. Znao je da kada osvane jutro, da će gost uz pomoć ostalih članova obitelji moći također da nastavi svoje putovanje.

Cilj njegovog laganog putovanja je bio da proširi svoje vidike kao i da eventualno da pronađe neki novi kristal koji može ukomponovati svoju najnoviju kolekciju narukvica.

"Hahaha vidimo se uskoro topli dome!" - lagano je izašao sa porodičnog ranča sa osmjehom na licu.

Dolaskom na Ranč Kartier, sve one emocije detinjstva bi me preovladale. Lepo mesto, još lepši ambijent i čist vazduh, uz Tomija i lepo društvo. Uzeo sam ovih nekoliko dana kako bi se ponovo sprijateljio sa Tomijem. Ipak, godinama se nismo videli, a one se nisu mogle nadoknaditi u nekoliko sati sigurno. Ustupila je razmena iskustava, kako familija, klasična priča o curama. Naravno, izostavljao sam delove gde sam ispao loš momak. Spomenuo sam mu i nova poznanstva koja sam uspostavio - većinom o Genjiu sam pričao. Prijatan momak, slagali bi se. Pritom, pozdravio sam se s njegovim djedom koji je podelio pored koje lovačke priče - i po koju roze lajnu. Sve u svemu, lepo sam proveo ovde vreme.

Ali, svaka lepa stvar mora kad tad da prestane. Kolekcije zastaruju, moda se menja, a ja odlazim. Prenego što sam otišao, dao sam Tomiju lokaciju mog novog hideouta - dedine vikendice - mogao bi i on da navrati kad tad. S lepim steknutim memorijama i osmehom na licu napuštam Ranč Cartier.

Ugodan topli dom i dobro staro društvo koje je ponovo spojio je bilo sve što mu je trebalo da uživa makar na određeno vrijeme. Dani su prolazili kao minute jer ipak rijetko tko dobije priliku da nakon godina i godina se ponovo spoji sa svojim prijateljem iz djetinjstva. Dedo je u tih par dana uspio da nas i počasti sa šoton prahom koji je dugo godina čuvao ispod svog jastuka bez da je iko znao. Dosta različitih tema su razmjenuli i prisjetili se nekih stvari koje su im ostale memorisane iz djetinjstva. Čuo je i za par zanimljivih ljudi koje je on upoznao u svijetu na svojim putovanjima.

Ovo su Tomi bili najboljih par dana od kako je odrastao i postao svoj čovjek, no kada je Esau odlazio znao je da to nije zauvijek. Dobio je lokaciju od novog mjesta na kojem se Esau najviše nalazio koju je definitivno planirao posjetiti čim obavi još jedno lagano putovanje i avanturicu.

Sa prelijepim memorijama je gledao svog prijatelja kako odlazi u zalazak sunca znajući da će se uskoro ponovo vidjeti.